Kultura Travnik

                                    
 

Prvih nekoliko minuta dugometražnog animiranog filma Grom ostavlja bez daha. Pritom otvorenih usta ne ostaju nužno samo vršnjakinje i vršnjaci vlasnice naslovnog psa. Osmišljen u stilu pseće verzije superjunaka, a režiran u stilu serijala o tajnom agentu Jasonu Bourneu, uvodna je sekvenca Groma maštarija kakvu bi voljelo doživjeti gotovo svako dijete. Uključujući i vječnu djecu. U njoj djevojčica Penny pokušava spasiti svijet (a što drugo) od zločestog dr. Calica koji joj je zatočio oca vrhunskog znanstvenika. Tata joj je, srećom, ostavio kao zaštitnika svemogućeg kućnog ljubimca koji šapama savija čelik, dahom stvara orkan, a gravitacija mu nije nikakav problem. Ukratko, Penny i Grom čine nepobjedivi par čije su pustolovine kao stvorene za mali ili veliki ekran. Ovisno o poslovnim planovima. Nakon furiozne akcije na samom početku filma u kojoj superpas doslovce otpuše omanju vojsku, slijedi šok. Sve viðeno samo je iluzija televizijske serije čiji je glavni junak ujedno središnji lik filma. On, naime, ni ne sluti da je sve oko njega vrhunska produkcija čiji ga umjetnici, stručnjaci i agenti drže u uvjerenju da je čudesna životinja koja neprestance čuva svoju malu vlasnicu.

Grom, dakle, nije nikakav grom nego zavedena zvijezda reality showa čija uvjerenost da je fikcija stvarnost svakog tjedna mami TV gledatelje, a bogati producente. Komplicirano ili ingeniozno? Kako se uzme. Grom je poprilično ambiciozno zamišljen projekt koji bi istodobno htio biti ultimativna zabava za najmlaðe gledatelje, dirljiva obiteljska priča o požrtvovnosti, te metafilmsko poigravanje dominantnim televizijskim formatima i njihovom proizvodnjom instant zvijezda. Doda li se tomu da film cilja postaviti nove standarde u korištenju 3D računalne animacije, Grom stvarno nije rad koji igra na već viđeno. Barem ne u svijetu visokobudžetne animacije. To je najuočljivije upravo u kadrovima koji oštro razdvajaju uvodnu akcijsku iluziju i njezin krajnje pragmatični nastavak. Pravo je pitanje je li takav scenaristički koncept primjeren dječjoj publici kojoj se film prvotno obraća. Ili bi se djeca željela i dalje, kao i Grom, zabavljati onim nestvarnim. Sudeći prema reakcijama mališana u kinu, riječ je o ovom drugom. To je prvi problem ovog filma koji unatoč lucidnom obratu nehotice zaobilazi one koje želi zabaviti. Nova promjena konteksta slijedi nakon što naslovni psić u svojoj iluziji napusti Hollywood i završi u New Yorku gdje će mu ulična mačka Švrlja, karakterno puno zanimljiviji i istančaniji lik, napokon otvoriti oči. To neprestano iskušavanje Gromova identiteta uvelike podsjeća na okosnicu drame Trumanov šou, ali je ovdje upakirano u šareni, animirani papir kako bi i osnovnoškolci shvatili da u životu postoje samo dva puta. Jedan koji sami odredimo i - jedan koji nam odreðuju drugi. Što smo mlaði mislimo da možemo sve iako smo uglavnom pod patronatom drugih. A kako odrastamo sve smo skeptičniji prema vlastitim mogućnostima iako sve više ovisimo o vlastitim mogućnostima. Mada su upravo ovu premisu autori filma dosljedno provukli kroz svoju priču, opet ostaje upitno koliko je ona razumljiva djevojčicama i dječacima koji bi zasigurno htjeli da Grom cijeli film bude isključivo svoja zamišljena verzija.